Splitsko područje ima nekoliko tipova gradnje koji se u praksi
ponašaju vrlo različito.
Zgrade iz šezdesetih i sedamdesetih na Kmanu,
Sućidaru, Ravnim njivama i Blatinama najčešće imaju kupaonice od
tri do pet kvadrata, tanke pregradne zidove i izvorne instalacije.
Kod njih se gotovo uvijek otvori pitanje zamjene vodovodnih cijevi,
jer nema smisla postaviti novu keramiku preko instalacije koja je
pri kraju vijeka.
Starija gradnja u centru ima visoke stropove i
debele zidove, ali i podove koji nisu uvijek ravni. Tu izravnavanje
zna biti veći dio posla od samog polaganja.
Kuće u zaleđu, prema Klisu, Dugopolju i Muću,
imaju veće terase i vanjske stepenice na koje zimi dosegne i mraz,
a ljeti puna žega. Ondje mrazootporan materijal i uredno izveden
pad prema odvodu odlučuju hoće li ploha izdržati, više nego izgled
pločice.
Objekti uz more, u Stobreču, Podstrani, Omišu i
prema Kaštelima, izloženi su posolici koja s godinama nagriza fuge
i metalne profile. Tamo se biraju otporniji materijali i profili od
nehrđajućeg čelika, a silikon u spojevima se obnavlja češće nego u
zaleđu.